Preskoči na glavni sadržaj

Godišnjica oslobođenja Kupresa - In memoriam: brigadir Ante Primorac

U Domovinskom ratu položene su brojne žrtve. Mnoge obitelji su ostale bez svojih najdražih. Majke ostale bez sinova, žene bez svojih bračnih drugova, djeca bez očeva …
Dana 3. studenog 1994. godine, nakon velikih borbi na kupreškoj bojišnici, postrojbe Hrvatskog vijeća obrane ušle su u porušeni Kupres, u kojem su neprijateljske snage uništile skoro sve objekte. Uništene su i sve četiri crkve…
Na 16 godišnjicu trodnevne operacije "Cincar" kojom je oslobođen Kupres i Kupreško polje (nakon okupacije duge čak 31 mjesec), miješaju se osjećaji.Ponos na taj događaj i hrabrost naše vojske, ali i tuga zbog onih koji nisu s nama, i koji su polažući svoj život sve nas zadužili.
Vječno su nas zadužili. Voljeli su Hrvatsku više od svojega života...
I mi u Kašču smo i ponosni, i tužni. Ponosni smo što je brigadir ANTE PRIMORAC, HEROJ KUPRESA I DOMOVINSKOG RATA, i zato što je u oslobađanju Kupresa bio zapovjednik jedne od najelitnijih postrojbi. Ponosni smo, jer će se naši budući naraštaji imati na koga ugledati. Takvi istinski heroji trebali bi im biti uzori. Tužni smo što takav čovjek i veličina, više nije s nama.
"Moj Kupresu, ružo zemlje moje"
Tužni smo, jer njegova majka u crnini i sa suzama u očima već šesnaest godina oplakuje svoga neprežaljenog sina, koji je poginuo samo četiri dana nakon oslobođenja Kupresa u 28-oj godini života. Poginuo je od granate srpskoga agresora, ispred hotela “Adria ski” (Čajuša, Kupres).
Koje  osjećaje da imam  kad počnem razmišljati o tome kako Antu nikada neće imati priliku upoznati naši mlađi naraštaju!? Nedostaje na našim proslavama, na nogometu na „Rašeljki“ , koju je toliko volio…
Ovo jesu dani ponosa i slave, ali i velike, velike tuge. Ne zna se što je jače!? Sjećanja naviru, „lome“ emocije …
Ipak, Ante je otišao da bi ostao! Ostao je zauvijek u našim srcima!
Tekst: ip-talic
Ovaj je videozapis odgovor na Heroji Kupresa: brigadir Ante Primorac

Video: "Moj Kupresu, Legendo Hrvata" (KatarinaZrinska)
Iz arhive (kasce.bloger.com):
- Brigadir Ante Primorac rođen je 16. listopada 1966. godine u selu Kašče. Ante je rođen kao drugo od troje dijece, u obitelji od oca (pok.)Joze Primorca i majke Milke Primorac (rođ. Granić). Ante je rastao u okruženju gdje se živilo skromno, ali pošteno i ponosno. Na samom početku Domovinskog rata,  kad je neprijatelj zaprijetio Hrvatskoj, Ante je odmah stao u obranu hrvatske slobode. Postaje pripadnik dobrovoljačke jedinice - pukovnije "Kralj Tomislav", legendarnog generala Mate Šarlije-Daidže, koja je poslije preustrojena u elitnu jedinicu HVO-a "Ludvig Pavlović". Ante, koji je bio teško ranjen prilikom oslobađanja doline Neretve (Gubavica), kada je ostao 70-postotni invalid, poslije dolaska s liječenja odbio je i samu pomisao na odlazak u invalidsku mirovinu i otišao ponovo braniti rodnu grudu. Mi koji smo ga viđali u tom periodu, itekako možemo pretpostaviti koliko je napora, snage i ljubavi za našu domovinu, i svoje suborce, trebalo Anti da kao 70-postotni invalid izdrži napore najzahtjevnijih akcija, u koje je išao sa svojom postrojbom i još takvu elitnu postrojbu predvoditi kao njen zapovjednik. Ante je jednostavno bio takav, nikad se nije žalio, stisnuo bi zube i išao dalje. Pored toga što je bio veliki domoljub, veliki ratnik i zapovjednik, bio je VELIKI, VELIKI  ČOVJEK .

- Naš Ante je herojski i nesebično žrtvovao svoj mladi život, 7. studenoga 1994. na Cajuši, na Kupresu. Ante, tada 28-godišnjak, drugi zapovjednik elitne postrojbe „Ludviga Pavlovića“, poginuo je od granate srpskoga agresora tek nekoliko dana nakon oslobađanja Kupreške visoravni, ispred hotela “Adria ski”.



- S ponosom mogu reći da je Ante bio moj prijatelj, a isto tako znam da je bio prijatelj svih Kaščana. Bio je i ostao ponos našeg sela, općine i cijelog našeg naroda. Uz besprijekoran ratni put, Ante  će još više ostati zapamćen i po svojoj neuništivoj vjeri u ljude i pravdu.

- O Anti bi se toliko toga dobroga moglo napisati, mi vojnici smo inače škrti na riječima i nadam se da će to napraviti netko tko je stručnjak u ovom području,  jer Ante to definitivno zaslužuje. Ovakva dijela i ovakvi ljudi ne smiju biti zaboravljeni "jer narod koji ne poštuje svoju prošlost nema ni budućnost".

- Bilo bi mi drago da ovaj dan, bude i dan okupljanja naših Kaščana i svih naših i Antinih prijatelja. Znam da bi Ante to volio, a on nas je toliko zadužio, jer je za nas sve i našu Domovinu, dao sve što je imao, a to je svoj život.

- Počivaj u miru Božijem, na zemlji hrvatskoj, kaščanskoj, u našem malenom brdovitom, ali zbog dobrote svojih ljudi toliko pitomom, Kašču, do naše rodbine i prijatelja.

Do susreta u vječnosti dragi moj prijatelju i NEKA TI JE LAKA HRVATSKA ZEMLJA ZA KOJU SI ŽIVOT DAO
                    

ZA DUŠU NAŠEG ANTE I SVIH NAŠIH POGINULIH BRANITELJA



Tekst i video: ip-talic (arhiva)

Photo: Mate Primorac (arhiva)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Porijeklo Primoraca (analiza kroz povijest)

Tihaljina za vrijeme Turskog Carstva Do 1878. godine Tihaljina je ostala u sastavu Turskog Carstva, puna četiri stoljeća. Hercegovački je sandžak osnovan 1470. godine sa sjedištem u Foči. Tihaljina je pripadala nahiji Imota, koja je prvo pripadala Fočanskom kadiluku, pa Mostarskom kadiluku i od šezdesetih godina XVI. stoljeća Imotskom kadiluku koji su tvorile nahije: Imota, Duvno, Buško blato, Ljubuški, Posušje, Gorska župa(sa sjedištem u Vrgorcu), Fragustin(Gornje primorje) i Primorje (Donje primorje sa sjedištem u Makarskoj). Pred strahom od Turaka mnogi su kršćani bježali iz područja koja su Turci nastojali zauzeti. Prvi veliki progon katolika potječe iz vremena od 1516. do 1526. godine, rušene su crkve i samostani, proganjani katolički vjernici, kada je veliki broj katolika prešao na islam. U Tihaljini stoljećima je bilo skromno i siromašno. Budući da kršćani nisu smjeli graditi zidane kuće, niti ih pločom pokrivati, stanovali su u kolibama pravljenim od pruća i blat

In memoriam - brigadir Ante Primorac: I znam da ih i Ante tada sluša ...

Kao da smo jučer bili klinci koji se naganjaju oko nogometne lopte na igralištu. Dječaci koji se u jednom trenutku prepiru, čak i tuku, a već nekoliko minuta kasnije grle kao da se nisu vidjeli čitavu vječnost. Uvjeravali jedan drugoga kako ćemo postati velike face kad odemo iz ovog našeg, skromnog kraja. Svaki od nas imao je svoju viziju boljeg sutra. Bezbrižno smo krojili planove i obećavali jedan drugome da ćemo se uvijek držati skupa. Ni sam tada nisam znao koliko ću pamtiti svaki trenutak proveden s njim. Zbog tih uspomena još sam onaj dječak u dusi. Ali, isti ovaj dječak koji vam ovo priča, ima iza sebe jednu veliku mudrost i iskustvo proizašlo iz ne tako lijepih trenutaka u životu. Moj dječji san o mirnom svijetu uništio je Domovinski rat u našoj skromnoj hrvatskoj. Zemlji koja je samo tražila slobodu, bas kao i mi djeca. Nažalost, tada sam se uvjerio da ne žele svi ljudi na ovom svijetu isto. Koliko je realnost, zapravo ružnija od snova. A od tog stvarnog svijeta dobio sam

OTIŠAO JE JOŠ JEDAN OD NAS: NEDILJKO NEDO VEGAR 1952 – 2014

U mro je pripadnik ratne 4. Gardijske brigade i bojne Zrinski Frankopan, Nediljko Vegar Da, otišao je još jedan od nas. Naš suborac, prijatelj, učitelj... Naš "rod" "...  Bio je Nedo „rod“ svih branitelja i domoljuba. Takva nesebičnost i ljubav za Hrvatsku se rijetko viđa. Bio je naša moralna vertikala! Nadahnuće! Nediljko Vegar je za sudjelovanje u Domovinskom ratu dobio nekoliko odličja, među ostalima i Red Nikole Šubića Zrinskog za iskazanu hrabrost u borbi i višestruko ranjavanje, a  2005. godine umirovljen u činu pukovnika Hrvatske vojske. Nismo mi pred Nedom stajali u pozor zato što je on imao visoki časnički čin. Nedo je  uostalom čin rijetko nosio na odori (a bio je vrhunski časnik i vojnik), nego jednostavno zato što je on bio NEDO VEGAR, sinonim žrtve i borbe za Hrvatsku! Njegovo ime i pojava je značila puno, puno više od bilo kojeg čina i funkcije. Čovjek koji je svojim životom svjedočio kako se voli svoja domovina. Cijeli njegov život je borb